Postoje trenuci kada fudbal prestaje biti fudbal, kada rezultat, bodovi i rivalstvo postanu potpuno nevažni, a stadion postane pozornica mnogo ozbiljnijeg društvenog problema. Ono što su navijači Crvene zvezde i Partizana priredili na 180. „vječitom derbiju“ na Marakani upravo je jedan od takvih trenutaka – trenutak kolektivne sramote pred cijelim civiliziranim svijetom.

Na utakmici je odana počast zločincu Ratku Mladiću, pravosnažno osuđenom na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, zločina protiv čovječnosti i drugih ratnih zločina. Delije i Grobari, dvije navijačke grupe koje se teško mogu složiti oko bilo čega, našle su zajednički jezik u skandiranju Mladićevog imena. A onda je na tribini Crvene zvezde razvijen transparent koji se direktno referirao na Mladićev ulazak u Srebrenicu 11. jula 1995. godine i skidanje table s imenom Reufa Selmanagića Crnog.

Tu više nema prostora za priču o „navijačkom folkloru“. Nema slučajnosti, neznanja ni opravdanja da je riječ o nekolicini usijanih glava. Kada se na najvećoj fudbalskoj utakmici u Srbiji, pred desetinama hiljada ljudi, organizirano šalje takva poruka, onda to prestaje biti samo pitanje navijača i postaje pitanje društva, institucija i vlasti.

Je li moguće da Vučić ništa nije znao?

I tu dolazimo do Aleksandra Vučića.

Samo krajnje naivan čovjek može bez ikakvog pitanja prihvatiti objašnjenje da se sve ovo događa u Srbiji Aleksandra Vučića, na Marakani, na najvećoj utakmici u državi, a da politički i sigurnosni sistem nema pojma šta se priprema na tribinama.

Ne tvrdimo da je Aleksandar Vučić napisao transparent. Ne tvrdimo da ga je on unio na stadion niti da je iz predsjedničkog kabineta stigla naredba šta će Delije razviti. Za to nemamo dokaz. Ali imamo pravo postaviti pitanje koje se nameće samo od sebe: je li zaista moguće da čovjek čija vlast više od decenije dominira gotovo svim ključnim političkim i institucionalnim polugama Srbije nije mogao znati kakva se demonstracija sprema na jednom od najkontroliranijih javnih događaja u zemlji?

Posebno kada veze između politike, pojedinih navijačkih struktura i kriminalnog miljea u Srbiji nisu nikakva tajna koju su izmislili Vučićevi protivnici, nego tema kojom su se godinama bavili ozbiljni istraživački novinari.

Zato je teško progutati priču o nemoćnom predsjedniku koji ništa ne zna, ništa ne vidi i ni na šta ne može utjecati. Vučić je moćan kada treba kontrolirati političke procese, obračunavati se s protivnicima i satima držati lekcije cijeloj naciji pred televizijskim kamerama. Ali kada iz Srbije prema svijetu ode slika hiljada ljudi koji veličaju pravosnažno osuđenog ratnog zločinca, onda odjednom kao da niko ništa ne može.

Kukavičluk kao politička metoda

Aleksandar Vučić nije imao hrabrosti pojaviti se na komemoraciji Ratku Mladiću. I upravo je to slika njegove politike.

Kukavički je stati dovoljno daleko kada treba preuzeti ličnu političku odgovornost, a istovremeno dopustiti da drugi proizvode poruke od kojih će se sutra, ako zatreba pred Bruxellesom, moći napraviti distanca.

Vučić se godinama krije iza drugih. Iza ministara, tabloida, stranačkih poslušnika, „naroda“, a sada iza navijača. Kada treba poslati nacionalističku poruku, uvijek se pronađe neko ko će je izgovoriti glasnije. Kada treba odgovarati za njene posljedice, predsjednik je dovoljno udaljen da može oprati ruke.

To nije državničko ponašanje. To je politički kukavičluk.

Jer ako zaista nema nikakav utjecaj na atmosferu koju njegova vlast godinama proizvodi, onda je predsjednik nemoćan. Ako utjecaj ima, a šuti, onda je odgovoran. Treće objašnjenje teško je pronaći.

Ne možeš godinama graditi sistem u kojem je jedan čovjek prisutan u svemu, od najvećih državnih pitanja do gotovo svakodnevnih tema, a onda se, kada postane neugodno, pretvarati da taj isti čovjek nema nikakve veze s društvenom atmosferom u vlastitoj zemlji.

Omča oko vrata Srbije

I upravo zato transparent s Marakane nije samo sramota onih koji su ga razvili. On je omča koju ovakva politika stavlja oko vrata Srbije.

Nažalost, ne samo Vučiću.

I Srbiji.

I milionima građana Srbije koji nisu birali da ih pred svijetom predstavljaju slike tribina koje veličaju čovjeka osuđenog za genocid. Ljudima koji žele normalno živjeti, putovati, raditi, biti dio Evrope i svoju djecu odgajati bez tereta ratova koje ta djeca nisu ni zapamtila.

Najveća šteta koju ovakva politika pravi upravo je srpskom narodu. Umjesto da se zločin individualizira, da se jasno kaže ko ga je počinio i ko za njega odgovara, veličanjem osuđenih ratnih zločinaca teret njihovih djela pokušava se razmazati preko cijelog naroda.

To Srbiji ne rade Sarajevo, Zagreb, Bruxelles niti bilo koji imaginarni neprijatelji kojima se tamošnja javnost godinama plaši.

To Srbiji rade oni koji zločinca Ratka Mladića pretvaraju u nacionalnog heroja.

I oni koji im to dopuštaju.

Sram te bilo, Vučiću

Možda će Aleksandar Vučić već sutra ponovo govoriti o evropskom putu Srbije, stabilnosti, miru, ekonomiji, budućnosti i pomirenju. Možda će ponovo objašnjavati Evropi kako je upravo on garant stabilnosti Balkana.

Ali evropska Srbija ne počinje fotografijom predsjednika s evropskim zvaničnicima. Ne počinje otvaranjem poglavlja niti govorima o investicijama. Počinje onog trenutka kada u Beogradu postane društveno neprihvatljivo da se čovjek pravosnažno osuđen za genocid slavi kao heroj.

Aleksandar Vučić mora odlučiti želi li biti predsjednik Srbije koja ide naprijed ili politički talac najgorih duhova devedesetih. Ne može istovremeno pred Evropom prodavati priču o budućnosti, a kod kuće politički profitirati od društvene atmosfere koja se hrani prošlošću.

A ako već nema hrabrosti stati pred vlastiti narod i jasno povući tu granicu, neka se barem prestane skrivati iza njega.

Iza „naroda“.

Iza tribina.

Iza navijača.

Jer transparent je možda visio na sjevernoj tribini Marakane, ali sramota koju je proizveo mnogo je veća od jednog stadiona.

Sram te bilo, Vučiću. Za transparent. Za šutnju. Za kukavičluk. Za Srbiju koju takve slike ponovo predstavljaju svijetu. Sram te bilo – za sve.