Iako se očekivalo i u političkim kuloarima najavljivalo da će ova predizborna kampanja biti najprljavija zbog uloga kojeg u nju unose sve stranke, prije svega one koje zovemo sarajevskim i/ili probosanskim, opći je dojam da predizborni cirkus zapravo nikad nije bio dosadniji, piše portal Raport.

S jednim izuzetkom, kampanjom za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, gdje se odvija borba bez ikakvih pravila i mimo bilo kakvog etičkog kodeksa: ona između Zdenka Lučića i isturene kandidatkinje Dragana Čovića, Darijane Filipović.

Nema atmosfere historijskih izbora

U RS-u je kampanja mlitava, u njoj po starom običaju dominira Milorad Dodik sa svojom svitom, šireći glas o svom i SNSD-ovom mesijanstvu za srpski narod.

Tamo gdje se tradicionalno odvijala najžešća borba i gdje se do sada 'tuklo bez rukavica', do sada nismo vidjeli ništa vrijedno pažnje i što bi zadovoljilo najniže instinkte koji nas tjeraju da gledamo npr. boks ili tučnjave u kavezima. Govorimo o utrci Trojke i SDA i satelita, posljedično Denisa Bećirovića i Bakira Izetbegovića.

Ono što je trebala biti epska bitka u kojoj će SDA dokazivati da bez nje može biti samo gore tako što će rovariti i vršiti brutalne napade na vlast, dok će Trojka svim silama uzvraćati kopajući zakopane leševe zaostale od prethodne SDA-ove vlasti, pretvorilo se u stranačke tribine s kojih od SDA čujemo uvijek isto, dok stranke Trojke uglavnom govore o svojim rezultatima.

Ne osjeti se atmosfera 'historijskih' izbora, niti se vidi zagriženost kandidata na ulicama. Ništa osim zatrpanih društvenih mreža.

Zašto?

U suštini, tempo kampanje određuje opozicija koja galamom obično tjera vlast da priča o efemernim stvarima umjesto o konkretno urađenom.

Lučić je do sada svojim pristupom uspio hladnokrvnog i smirenog Čovića izbaciti iz takta u nekoliko navrata, iako se nije htio upuštati u komentiranje sadržaja onoga što kandidat Hrvatske petorke nameće kao teme.

SDA-ov defetizam i Sizifov posao DF-a

U kampanji u kojoj su stranke Trojke djelovale kao opozicija koja se bori za vlast, SDA je skoro svakodnevno morala gasiti požare koje su potpaljivali kadrovi Trojke.

SDA je u ovu kampanju krenula iz potpunog defetizma, samim tim što unutar stranke sve manje ljudi vjeruje da Bakir Izetbegović može dobiti izbore, što na kraju umanjuje šanse da će SDA uopće biti vlast.

Bez glavnog motiva i motora koji bi pokrenuo uspavanu i desetkovanu stranačku mašineriju, kampanja SDA se svela na skoro identične govore šefa stranke i udarnih pesnica koje u Sarajevu objašnjavaju porodiljama da im je bilo bolje 300 KM nego 1.300 KM naknade, da novi tramvaji nisu neki rezultat i da su subvencije za vrtiće i besplatni školski udžbenici besmislene mjere. Uz to, što su SDA-ovci i sami osjetili, jako je teško ljudima objasniti zašto je bilo opasno da se poveća minimalna plaća na 1.000 KM!?

DF u kampanji ima dvostruki problem, ubijediti ljude da ne vjeruju svojim očima i povjeruju njima da nisu SDA-ov privjesak te 'prodati' im bljedunjavog Slavena Kovačevića kao nasljednika Željka Komšića. I jedno i drugo je Sizifov posao koji nema efekta.

SBiH-ova kampanja trećeg puta za sada se djelimično prima u Sarajevu, no tu otprilike i završava pretjerana euforija za Semirom Efendićem. Osim razočaranih SDA-ovaca koji vjeruju da bi preusmjeravanjem glasova od Izetbegovića ka njemu mogao ugroziti pobjedu Bećirovića.

Takav pristup i stanje na terenu ostavili su strankama Trojke više prostora da promoviraju ono što su uspjele uraditi tokom mandata uz dodatna obećanja za novi ciklus vlasti.

Najviše pažnje zapravo privlače unutarkoalicijske predizborne turbulencije unutar Trojke i pitanje ko će biti novi i bolji premijer Kantona Sarajevo, Adnan Šteta ili Nermin Muzur. Dodatno, to što se stranke Trojke prepucavaju govori da SDA uopće više ne doživljavaju kao ozbiljnu prijetnju.