Sinoć je u crnoj jakni i crnoj košulji, s neurednom kosom koja mu je stalno padala na čelo pa ju je vraćao, u udarnom predizbornom programu kod Senada Hadžifejzovića na Face TV-u gostovao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić.

Što se tiče stajlinga, varijanta prva je da i dalje, nakon što je za 16 godina u Predsjedništvu inkasirao stotine i stotine hiljada maraka, želi odati sliku siromašnog bivšeg borca sa najlonima na zgradi umjesto stakla. Druga opcija je da mu je svega dodijalo. I politike i predsjednikovanja, i poštivanja najveće funkcije u državi s koje ćeš pred milionskim auditorijem ipak izaći dotjeran, u odijelu i s kravatom.

Ali zanemarimo sve to.

Cijelo njegovo gostovanje, koje je trajalo prilično dugo za skupe minute oglašavanja na jednoj od najgledanijih televizija u predizbornoj kampanji, bilo je sve samo ne zanimljivo, a pogotovo ne poučno.

Šesnaest godina vanjske politike, a gdje je iskustvo?

Čovjek koji je šesnaest godina član Predsjedništva BiH, institucije kojoj je upravo vanjska politika jedna od ključnih ustavnih nadležnosti, tokom dugog intervjua gotovo ničim nije pokazao političko iskustvo koje bi se nakon tolikog vremena na toj funkciji moralo podrazumijevati.

Nije bilo nijedne suvisle anegdote iz razgovora sa svjetskim diplomatom, iskustva iz nekog centra političke moći, ozbiljne rasprave koju je vodio sa svjetskim liderom, konkretne diplomatske inicijative, obećanja niti geopolitičkog zaključka iz kojeg bi gledalac mogao zaključiti da pred sobom ima čovjeka koji je gotovo dvije decenije proveo u samom vrhu države.

Nakon šesnaest godina čovjek bi očekivao da član Predsjedništva može satima govoriti o Washingtonu, Bruxellesu, Berlinu, Ankari, Moskvi, odnosima velikih sila, susretima iza zatvorenih vrata i tome kako se zaista štite interesi male države u svijetu velikih.

Umjesto toga, iz cjelokupnog intervjua nema se ništa, ama baš ništa važno izdvojiti.

Osim starih mantri o ljiljanima, ugroženosti, emocijama i ratu.

Kao da živimo u 2000. godini.

Šta mu je?

Čak i kada govori o sadašnjem trenutku, Komšić poseže za ratnim osjećajem bespomoćnosti.

„Piju nam krv, maltretiraju nas. Nisam se ovako bespomoćno osjećao ni kada je bio rat u BiH“, kazao je, govoreći o političkim blokadama i odnosu prema politikama iz Republike Srpske.

Takva rečenica možda proizvodi emociju, ali teško da predstavlja politički odgovor čovjeka koji je toliko dugo proveo na vrhu države.

Koncentracijska vlast kao odgovor na Dodika i Čovića?

Ono što su na Face TV-u pokušali izvući kao glavnu političku vijest iz Komšićevog gostovanja jeste njegov, nazovimo ga, ponizni poziv na koncentracijsku vlast.

Komšić je predložio da se nakon izbora okupe praktično sve stranke koje pređu izborni prag i zajedno nastupe na nivou Federacije i države.

„Sve stranke koje pređu cenzus i uđu u Parlament, da se skupimo i da se dogovorimo da zajedno nastupimo, svi zajedno“, kazao je Komšić.

Na pitanje bi li mu smetalo da u takvoj vlasti budu NiP, SDP i Naša stranka, odgovorio je da ne bi, uz poruku da je „ovo veća priča od svih nas i naših odnosa“. Otišao je i dalje, poručujući da nema problem ni s opozicionim hrvatskim i srpskim strankama ukoliko je „linija država BiH“.

Na prvu zvuči patriotski i pomirljivo.

Ali upravo je takav koncept jedna od potencijalno najopasnijih političkih zamki izbora 2026. godine.

Onog trenutka kada Sarajevo napravi jedinstveni „probosanski front“, Milorad Dodik dobija savršen argument da u Republici Srpskoj traži isto, srpsku koncentracijsku vlast radi navodne odbrane nacionalnih interesa. Identičnu matricu može preuzeti HNS u sredinama s hrvatskom većinom. Poziv na probosansku koncentraciju tako postaje direktan politički signal za srpsku i hrvatsku koncentraciju.

Umjesto razbijanja etničkih rovova, dobili bismo njihovo dodatno betoniranje.

Posebno je problematična Komšićeva teza da se stranke moraju okupiti u vlasti kako bi odbranile državu i riješile pitanje državne imovine.

Za glasanje o državnim zakonima nije potrebna ministarska fotelja. Potrebna je parlamentarna ruka.

Svaki zastupnik koji želi zaštititi državnu imovinu može za takav zakon glasati i iz opozicije. Patriotizam koji postaje uvjetovan ulaskom u vlast vrlo brzo prestaje biti patriotizam i počinje ličiti na klasičnu raspodjelu političkog plijena.

A Komšić je svoju zamisao čak ogolio do kraja rečenicom:

„Ko je najjači, neka najveći kolač uzme.“

Upravo je riječ „kolač“ možda mnogo bolje opisala cijelu ideju nego sva priča o spašavanju države.

Ljiljani, SDA i građanska BiH, kako sve to ide zajedno?

I kroz cijelo gostovanje Komšić se ponašao kao da gledaoci nemaju pojma o činjenici da je već predugo politički partner nacionalističkoj SDA.

Istovremeno želi ljiljane kao simbol vlastite politike, građansku Bosnu i Hercegovinu kao politički cilj i SDA kao jednog od ključnih partnera u budućoj vlasti.

Kako on to misli?

Ako je politički cilj zaista građanska država, onda bi logičan pravac morao biti razbijanje etničkih političkih blokova i stvaranje prostora za politički pluralizam među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, a ne okupljanje svih sarajevskih stranaka u jedan blok koji će Dodiku i Čoviću ponuditi savršeno opravdanje da urade potpuno isto.

Upravo u trenutku kada se unutar hrvatskog političkog prostora pojavljuju glasovi koji ne slijede automatski svaku politiku HDZ-a, a u Republici Srpskoj postoji opozicija SNSD-u, Sarajevo bi trebalo ohrabrivati takav pluralizam.

Komšić nudi suprotno.

Nudi model u kojem će se svi „naši“ okupiti protiv svih „njihovih“.

A onda će se, sasvim predvidljivo, okupiti i „njihovi“.

I tako ponovo dobijamo tri politička bloka, tri nacionalne politike i tri zatvorena prostora, upravo onu Bosnu i Hercegovinu protiv koje Komšić tvrdi da se bori.

Nakon šesnaest godina provedenih u Predsjedništvu BiH, od Željka Komšića trebalo bi očekivati mnogo više od toga. Trebalo bi očekivati iskustvo, državničku širinu, ozbiljnu vanjskopolitičku viziju i odgovor na pitanje gdje Bosna i Hercegovina treba biti za deset ili dvadeset godina.

Umjesto toga, sinoć smo ponovo dobili rat, ugroženost, ljiljane, strah od Dodika i Čovića i poziv da se svi okupimo u jedan politički rov.

Samo što je prošlo više od četvrt stoljeća od 2000. godine.

A Bosni i Hercegovini danas najmanje trebaju novi rovovi.