Sahrana ratnog zločinca Ratka Mladića u Beogradu nije ostala samo pitanje odnosa Srbije prema prošlosti. Vojne počasti, prisustvo visokih zvaničnika i otvoreno veličanje pravosnažno osuđenog ratnog zločinca pretvorili su je u test vjerodostojnosti evropske politike prema Srbiji i Zapadnom Balkanu.

Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković zbog toga se obratio vrhu Evropske unije, tražeći nedvosmislenu osudu, ali i razmatranje ciljanih sankcija prema zvaničnicima i institucijama koji veličaju ratne zločince, negiraju genocid ili šire retoriku mržnje.

Njegov zahtjev pogađa suštinu problema: može li država kandidat za članstvo u EU istovremeno tvrditi da pripada evropskom političkom prostoru i uz vojne počasti ispraćati čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid?

Brisel je osudio. Hoće li se usuditi kazniti?

Evropska reakcija ovog puta bila je neuobičajeno oštra.

Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Evropskog vijeća António Costa prizore sa sahrane nazvali su „šokantnim“, dok je evropska komesarka za proširenje Marta Kos otkazala posjetu Srbiji. Poručeno je da glorifikacija ratnih zločinaca nije spojiva s evropskim vrijednostima i procesom pomirenja.

Ali osude su najlakši dio evropske politike.

Mnogo važnije pitanje jeste hoće li nakon njih uslijediti bilo kakva politička cijena.

Brisel godinama ponavlja iste formulacije o negiranju genocida, historijskom revizionizmu i veličanju ratnih zločinaca. Ako se nakon beogradskog ispraćaja Mladića sve ponovo završi saopćenjima i diplomatskim ukorima, evropske poruke izgubit će i ono malo političke težine koju još imaju.

Srbija ne može beskonačno sjediti na dvije stolice: koristiti pogodnosti evropskih integracija, a istovremeno državnim ceremonijalom hraniti političku kulturu koja osuđenika za genocid pretvara u nacionalnog heroja.

Upravo zato Konakovićev zahtjev za sankcijama stavlja Brisel pred neugodno, ali jednostavno pitanje: postoje li crvene linije ili postoje samo evropska saopćenja o crvenim linijama?

Ozbiljno upozorenje za Dodika iz Zagreba

Još zanimljiviji politički signal posljednjih dana dolazi iz Hrvatske.

Zagreb je godinama prema Miloradu Dodiku bio znatno tolerantniji od većeg dijela Zapada. Razlog nije teško pronaći. Dodik i Dragan Čović izgradili su jedno od najčvršćih političkih partnerstava u Bosni i Hercegovini, posebno oko pitanja Izbornog zakona i odnosa prema bošnjačkim političkim strankama.

Međutim, posljednji istupi hrvatskog premijera Andreja Plenkovića pokazuju drugačiji ton.

Nakon sahrane Mladića, kojoj je Dodik prisustvovao, Plenković je ocijenio reakciju Evropske komisije nedovoljnom i najavio da će Hrvatska pitanje prisustva političkih zvaničnika iz BiH na tom događaju pokretati „na svim nivoima“.

To još nije raskid Zagreba s Dodikom. Ali jeste ozbiljno upozorenje.

Za hrvatsku politiku Dodik bi mogao postajati ono što ranije nije bio – politički teret.

Hrvatska je članica EU i NATO-a i teško može dugoročno graditi kredibilitet unutar tih struktura, a istovremeno politički tolerirati partnera koji odlazi na sahranu osuđenika za genocid i učestvuje u njegovom javnom veličanju.

Ako Zagreb zaista počne praviti otklon od Dodika, posljedice će neminovno doći i do Mostara.

Čović će možda morati birati

U tom slučaju Dragan Čović mogao bi se nakon izbora naći pred izborom koji je godinama uspijevao izbjeći.

Partnerstvo HDZ-a BiH i SNSD-a počiva na interesu, a ne na sentimentalnosti. Dok je Dodik Čoviću bio koristan politički saveznik, njihova saradnja funkcionirala je gotovo bez ozbiljnih pukotina.

Ali ako Dodik postane ozbiljan problem Zagrebu i evropskim partnerima, cijena tog savezništva mogla bi početi rasti.

Ne treba očekivati da će Čović preko noći okrenuti leđa Dodiku. Njihova politička osovina građena je godinama. Ali poslije izbora, posebno ako budu postojale drugačije kombinacije za formiranje vlasti, pitanje odnosa HDZ-a prema SNSD-u više neće biti tako jednostavno.

Zato sahrana Ratka Mladića može imati mnogo šire političke posljedice nego što se danas čini.

Beograd je svijetu pokazao koliko je spreman otići u glorifikaciji osuđenog ratnog zločinca. Dodik je još jednom pokazao kojoj politici želi pripadati. Zagreb je prvi put ozbiljnije podigao ton.

Sada su na potezu Brisel i, posredno, Čović.

Ako EU i nakon svega ostane na riječima, Beograd i Banja Luka dobit će jasnu poruku da evropske „crvene linije“ mogu prelaziti bez ozbiljne cijene.

Ako, međutim, uslijede konkretne političke mjere, posljedice neće osjetiti samo Srbija.

Mogle bi ozbiljno protresti i politička savezništva u Bosni i Hercegovini.

Jer nakon veličanja Mladića pitanje više nije ko će šta osuditi. Pitanje je ko je konačno spreman nešto poduzeti.